Financijske krize često se u javnosti doživljavaju kao iznenadni udar koji dolazi niotkuda, ali stvarnost je obično složenija od toga. Iza gotovo svake ozbiljne nestabilnosti stoji kombinacija straha, pogrešnih procjena, prevelikog rizika i slabosti koje su se u gospodarstvu gomilale godinama. Upravo zato pitanje jesu li krize usud ili izbor nije samo teorijska rasprava, nego važno upozorenje za države, banke, poduzeća i građane.
Kada gospodarstvo dugo raste, ljudi prirodno počnu vjerovati da će takvo razdoblje trajati gotovo neograničeno. Banke lakše odobravaju kredite, investitori preuzimaju više rizika, a kućanstva i poduzeća donose odluke oslanjajući se na optimizam, a ne na oprez. U takvoj atmosferi financijski sustav može izgledati snažno, iako se ispod površine već stvaraju pukotine koje postaju vidljive tek kada povjerenje počne slabjeti.