Zbog sve veće carinske neizvjesnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, često se postavlja pitanje tko doista snosi trošak povećanih uvoznih carina – američki državni proračun, strani izvoznici, domaće tvrtke ili krajnji potrošači. U javnim se raspravama nerijetko tvrdi da carine plaćaju druge države, no financijska praksa dokazuje suprotno. U većini slučajeva taj trošak ne ostaje u inozemstvu, već se neizbježno prelijeva u isprepletenu mrežu cijena i prihoda unutar samog američkog gospodarstva.
U teoriji, carina je porez na uvoznu robu koji snosi uvoznik, a najčešće je riječ o američkoj kompaniji koja naručuje proizvode iz Kine, Europske unije ili Meksika. Ovaj namet se naplaćuje na granici, pri čemu novac odlazi izravno u državni proračun. Međutim, u praksi trošak ne ostaje dugo na jednom sudioniku, već se lančano prenosi od proizvođača, preko uvoznika i maloprodaje, sve do krajnjeg kupca. U financijskom smislu carine utječu na konačnu cijenu robe, profitne marže i planiranje kapitalnih ulaganja. Ako su carine visoke i stabilne, tvrtke će brže prilagoditi poslovanje mijenjanjem dobavljača ili prebacivanjem troška na potrošače. S druge strane, ako je situacija neizvjesna, raste dodatni trošak rizika koji iziskuje stvaranje većih rezervi, kraće rokove planiranja i uzrokuje opću nesigurnost na tržištu.