Valutna klauzula predstavlja ugovorni mehanizam kojim se iznos obveze ili potraživanja veže uz tečaj stabilne strane valute, poput eura ili švicarskog franka, radi zaštite od promjena vrijednosti domaće valute. U financijskim transakcijama služi eliminaciji valutnog rizika, posebice u uvjetima inflacije ili nestabilnog tečaja.
U Hrvatskoj je valutna klauzula uvedena 1994. godine izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 3/94), usred ratnih godina i visoke inflacije. Cil joj je bila zaštita vjerovnika od devalvacije nacionalne valute nakon raspada Jugoslavije, kada je kuna tek postajala stabilna. Naslijeđena iz prakse 1980-ih s njemačkom markom, omogućila je indeksaciju dugova na strane valute poput DEM-a i kasnije eura, štiteći banke i štediše od gubitka kupovne moći.